Razmišljala sam o smrti svaki sat svojega života, i to mi sada ništa ne koristi!

(...)

To znači da će se netko drugi, kada dođe čas njegove smrti, začuditi što u nju ulazi tako lako i što se tako ugodno osjeća... Možda će se čak time i dičiti: «Vidite li kako se tu dobro osjećam, kako li mi ovo odijelo lijepo pristaje...»

Ne umire svatko za se, nego jedni umiru  za druge, ili možda čak jedni umjesto drugih?

(Georges Bernanos: Razgovori karmelićanki)

 Odlomak iz veće cjeline

 Na kraju puta, Ranko Trenk promatra slike koje izranjaju iz podsvijesti i promiču mu pred očima...

Pita se da li je on tu samo detalj, odlomak iz veće cjeline. Pojedinost ili pojedinac? Nešto ili netko?

Svjestan prolaznosti trena i raspadljivosti tijela, pita se znači li ona i prolaznost Ranka Trenka. Kako oživiti trenutak koji prolazi i sliku koja također pripada prošlosti? Kako pronaći sebe i izgubljeno vrijeme? Kako prestati biti samo odlomak iz veće cjeline? Kako ostati i postati neprolazan, sretan?

Nije li Proust, u potrazi za izgubljenim vremenom, našao sebe i «neprolaznost» u mirisu kolačića iz djetinjstva? Ili je to nekako kao što pjeva Kišević: Čovjek kad umre – duša se naseli u zraku – s tisućama drugih sjedinjena lebdi – tijelo se rastače u mraku. Ne nalaze li mudraci s Istoka odgovor i sreću rasplinjujući se u cjelini Svega (ili u ništavilu Ničega), a mudraci sa Zapada u carstvu Ideja, kada se besmrtna duša oslobodi «zatvora» smrtnoga tijela? Kršćani, pak, vjeruju u Uskrsnuće, nakon čega čovjekov «ja» nastavlja živjeti u punini i cjelini svoje osobnosti.

* * *

                Ranka Trenka boli prolaznost trena, prolazak i rastanak, o kojemu govori iskustvo, ali ga srećom ispunja besmrtnost, neprolaznost i vječnost, o kojoj govori vjera. Još uvijek kuca srce. I to srce neće prestati kucati, kao što neće prestati kucati ni srce onih koje je ljubio, koji su ga ljubili. Prolazi sve, ali ostaje ono najvažnije: ja, ti, on, ona, mi…

* * *

                Sunčano proljetno jutro. Pod lipom klupa, kao i prije pola stoljeća. Tu su i drugovi s Trga koji i danas nosi isto ime. Drugovi u igri, drugovi iz škole koja i danas stoji na istom mjestu (ali više ne nosi isto ime). Gledajući sa svoje zvijezde, Ranko zna što će s njima biti za pedeset godina, ali načas to zaboravlja. Sada su opet svi tu, djeca s obala iste rijeke, zadovoljni, sretni. I Ranko zajedno s njima. On je, doduše, tek detalj sa slike, ali netko, odlomak iz cjeline, ali i cjelina, svijet među svjetovima, zvijezda među zvijezdama. I sreća ima svoje ime: ja, ti, on, ona… Njezino je ime Ranko, Dragec, Vlado, Boro, Vlasta... Bljesak, radosti, bunta, čežnje i ljubavi još uvijek svijetli u očima njegovih drugova. I svijetlit će i sutradan, za pedeset godina, zauvijek.

* * *

                Nisu li ti dječaci drugovi Kästnerovih, Molnarovih i Lovrakovih junaka, o kojima je nekad čitao i maštao? Nisu li oni predstavnici bratstva o kojemu je pjevao Aragon u poemi «La Rose et le Réséda»?

                Na klupi pod lipom stariji igraju šah ili «ajnc», a mlađi se iza klupe pikulaju na trokut ili na «lujnu». Opet su svi zajedno. Svi ti kasniji pukovnici ili pokojnici, hrsovci ili ursovci, robijaši ili ministri, sportski asovi ili svjetski lutaoci. Pozdravljaju ga uzdignutih šaka ili ispruženih dlanova, salutirajući ili namigujući.

                Tada su još bili ministranti kod Noska ili su «grackali» i pušili na Trgu. Zajedno su, te davne a tako bliske četrdesete, navijali za «Građanski» ili «HAŠK», divili se sprinterima, troskokašima, glumcima i glumicama, Don Bosku i junacima vesterna, a onda ih je rat razdvojio.

                Sada su tu, obasjani suncem, koje se pomolilo iznad Okružnog i sinulo na prozorima Jankova stana. Igraju šah, kartaju, grade kule od blata, kradu murve u Botaničkom, odlaze u bojne pohode protiv «velerovaca» i «zrinjevčana», skaču preko plotova i ograda, «švercaju se» na utakmicu ili u kino. Na Miramarskoj voze Uroić i Starič. Sanjaju o prekokoceanskim brodovima i avionima-zvijezdama. Jednim je Andrija otišao u Australiju, a drugim se Boro strmoglavio u provaliju.

                Ranko je to saznao tek nakon rata. Rekao mu je Dragec, koji je već bio «maler». Bilo je to onih dana kada je Karlo izvukao Šiška iz kolone i možda mu tako spasio život. Pa što je drugo i mogao. Nisu li zajedno čitali Karla Maya i Julesa Vernea, nisu li zajedno "hofirali" Sonji, koja se udala za Tomislava, jer je Bepo poginuo od vlastite «kragujevke».

                Slike još uvijek promiču pred očima. Proljetno sunce i dalje grije junake Pavlove ulice, Maurovićeve i Neugebauerove crteže. Sa školom odlaze na Sljeme. Sljedećeg tjedna igrat će tekmu s Trnjem, Knežijom i Lašćinom. Tamo je negdje dvokatnica gdje je Pablo «zapalio veliku vatru». Tamo je i stup iza kojeg je nestao Hrvoje.

                Ranko još traži tu dvokatnicu. Ima li uopće tamo kakva dvokatnica? Nije li to možda fatamorgana koja se izgubila kao Pavličićev tajanstveni aerodrom? Ta nije moguće. Tu je igrala ona slavna «škvadra» plavih «supića», ali je na istom mjestu sada peterokatnica, gdje stanuje oružar Marko, kojemu su jednom pomeli tribine da ih pusti na utakmicu reprezentacije, njega, Zigomara i Zvonka, a on ih je prevario…

* * *

                Sjećaš li se Zvonka? Da, onaj najjači u razredu. Došao je u trećem. Nakon pola stoljeća sreo ga je Ranko kao oronula starca. Dva infarkta. Prošao je svašta, bio je «displaced person» na drugoj hemisferi pet godina, deset godina u Legiji stranaca, a drugih deset u «ćuzi».

                Gdje su Zrinski, Frankopani, pita se Ranko. Où sont les neiges d’antan?

                Gdje su prve ljubavi, kada su Gretu Garbo i Allidu Valli zamijenile Jelena i Vlasta? I one su tu, živi i neprolazni svjedoci kad je u dječački svijet ušla «druga polovica» svijeta.

                Ne, nije to nikakav fatamorgana. Veći dečki uzimaju šahovske figure i stavljaju ih u kutiju, a manji stavljaju svoje pikule, staklenke, «krahlenke» i «amerikanke» u vrećice, dižu se i odlaze. Nekamo daleko. U susret suncu.

                Trag se gubi iza kobnog stupa, koji još stoji na istom mjestu.

                Sunce još uvijek sja nad Rankovim gradom. Proljetno sunce. Na nemu se grije «škvadra». U daljini se ljeska vijugava Sava. Nezaboravan tren, nezaboravna slika, koja ostaje dobro uokvirena i duboko utisnuta u srce Ranka Trenka, stvarna i topla, od mesa i krvi. Od srca koje ne prestaje kucati: ja, ti, on, mi, vi, oni...

                Odlomak iz veće cjelina postaje cjelina, koja miriše jače i prodornije od Proustove «madlene». Cjelina veća ili manja, ali važnija i jača od sviju makrokozama i mikrokozama zajedno.

                Ne, nije to nikakav san. To «ne sanja smrtnik», Smrtonja, kako bi rekao Kišević. Java je to. U njoj detalji postaju osobe, a smrtnici besmrtnici. Vrijeme prestaje teći neumoljivo unepovrat. Nema više prošlosti, sadašnjosti ni budućnosti. Ostaje tren vječnosti, obasjan suncem. Ostaje Ranko Trenk, koji se nekad, prije pola stoljeća, igrao na Trgu. Tu su i njegovi drugovi. Sretni kao i nekada kad su bili djeca. U očima im sja proljetno sunce, simbol života i Uskrsnuća.

                                                                                    Radovan Grgec