Jeronimsko je društvo 27. studenoga 2008. priredilo književnu večer o svojoj novoizašloj knjizi Socijalizam i kršćanstvo u Misterijima Charlesa Péguyja, koju je napisala Danica Kumbatović, a Društvo posvetilo stogodišnjici obraćenja (1908.) velikoga francuskoga književnika na katolicizam. O knjizi i "oko nje" na književnoj su večeri govorili članovi uredništva Tvrtko Klarić i Petar Grgec.
               Grgec je ukratko prikazao život i djelo Charlesa Péguyja, rođenog 1873. u Orléansu od oca stolara, koji ubrzo umire, i majke koja se bavila izradom slamnatih stolica. Péguy je bio kršten, i primio je prvu vjersku pouku od majke, međutim – kao mladić "izgubio je vjeru" jer mu je, kazat će poslije, Crkva njegove mladosti skrivala pravo Kristovo lice. Naročito ga je pogodilo kada se nakon izbijanja rudarskoga štrajka zbog neljudskih uvjeta rada (1891. u Carmauxu), crkveni tisak okomio na radnike štrajkaše, a Péguy je među prvima bio potpisao peticiju u njihovu korist. Prestao je biti praktični vjernik, a zbog humanističkih ideala prigrlio je socijalizam kao svojevrsnu religiju vremenitog spasa, no, nastojeći vazda oko ujedinjenja mistike i politike, odn. bezazlenosti golubinje i mudrosti zmijinje, uskoro se i u toj religiji razočarao. Socijalna revolucija nije nagoviještala da će biti moralna, dakle da će je uopće biti, a Péguy, vjerujući i dalje u mističnu snagu socijalističkog ideala, počinje, kako u ovoj knjizi piše Danica Kumbatović, razmišljati o tome da postoji i druga snaga u našem životu, sila koja je iznad nas, koja obasjava srce i duh. "Prije ili poslije", citira ona Bergsonove riječi o Péguyju, "on je morao doći do Onoga koji je uzeo na sebe grijehe i patnje čitavog čovječanstva."

Godine 1908. Péguy se vraća katoličkoj vjeri, a postaje i gorljiv domoljub, veliča francusku zemlju i kršćanske kreposti koje su je stoljećima nadahnjivale. Doduše, i dalje živi bez sakramenata i ne prisustvuje, sve do nekoliko dana prije smrti, sv. misi, nego, kako je u svojoj disertaciji napisao Ivan Merz, bordiža predvorjem Crkve, ponajprije iz obzirnosti i poštovanja prema supruzi, koja nije vjernica pa su samo civilno vjenčani. Ipak, pogotovo nakon hodočašća Našoj Gospi u Chartres (1912.) zbog djetetove bolesti, uživa, prema vlastitim riječima prijatelju Josephu Lotteu, obilje nepojmljive milosti.
              Zbog njemačke prijetnje Francuskoj postaje protivnikom pacifizma i internacionalizma, a stječe i vojnu izobrazbu. Godine 1913. napisat će stihove: "Sretni koji su pali u pravednoj bitki / za četiri ugla svoje domovine." Kad je počeo 1. svj. rat, već u kolovozu odlazi na bojišnicu te pogiba u obrani Pariza, 5. rujna 1914., na samom početku bitke kod Marne. Njegova supruga i njihovo četvero djece dvanaest će godina kasnije, 1926., zatražiti krštenje.

Grgec je zatim prikazao u osnovnim crtama knjigu Danice Kumbarović o tri sakralne dramske poeme Charlesa Péguyja (Misterij ljubavi Ivane Arške, 1910.; Predvorje misterija druge kreposti, 1911., i Misterij nevine djece, 1912.) u svjetlu njegova kršćanskoga i, uvjetno rečeno, socijalističkoga životnog angažmana. Riječ je, u njima, o Božjem radu na spasenju čovječanstva pomoću triju bogoslovnih, ili nadnaravnih kreposti, vjere, nade i ljubavi, među kojima ljubav jest najveća, no Péguy smatra drugu po redu, nadu, najnadnaravnijom, posve ovisnom o misteriju tajnoga vrela milosti potekle u golgotskoj noći za dana, a zajedničkom ljudima i Bogu, koji je iz ljubavi prema grešnicima sam sebe oplijenio za svoju moć i postao ovisan o svojim stvorenjima, očitujući time "strahovitu ljubav, strahovito milosrđe, strahovito ufanje".

               Tvrtko Klarić Grgecovo je kazivanje dopunjavao kazivanjem Péguyjevih stihova, a zatim je publici skrenuo pozornost na prisutnost Charlesa Péguyja u "Maruliću" počevši od eseja Jakova Kostovića o njemu (br. 3/1973; uvršteno u knjigu Danice Kumbatović umjesto pogovora), preko članaka i prijevoda Mateja Jeličića (3/1983) i Višnje Machiedo (5/1994) te svojeg prijevoda pisma Albina Lucianija Charlesu Péguyju (isti broj) do eseja i prijevoda Stanka Tenšeka u br. 6/2005. Spomenuo je i nedavno izašlo četvrto izdanje knjige Ivona Ćuka "Fatima – da ili ne?", što ga je objavila Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca a Jeronimsko društvo (prvotni nakladnik) djelomično suizdalo, te pozvao prisutne da, tko može, prisustvuje i predstavljanju te knjige, uz još sedam knjiga istoga autora ponovo objavljenih prigodom 25. godišnjice njegove smrti,  2. prosinca u samostanu franjevaca konventualaca na Svetom Duhu.